Utorak , 20 August 2019

Home » Zanimljivosti » Potraga duga cijeli život: Brat i sestra našli se nakon 59 godina

Potraga duga cijeli život: Brat i sestra našli se nakon 59 godina





SRETAN ZAVRŠETAK: Životni vihor razdvojio je Jelenu i Željka Puharića dok su bili djeca. Prošlo je mnogo godina prije nego ih je spojila sudbina i novinarska upornost

Riječanin Željko Puharić danas je u šezdesetoj godini. U svojoj šestoj godini života slučajno je, od jedne susjede doznao da nešto nije u redu sa njegovim identitetom, da nešto nije u redu sa njegovom obitelji. Tada je bio premalen da sam shvati o čemu se radi, ali nikoga nije smio pitati, što tu nije u redu.

Njegova priča počinje 1956. prije šezdeset godina u zaseoku Klarići u Zlatarskom kraju. Od samog rođenja život mu se komplicira. Njegova majka Ana dobila je trudove i odmah se vidjelo da se porod ne može obaviti doma, kako se to u ono vrijeme događalo, pa su pozvali Hitnu pomoć. Čekali su dugo da vozilo stigne lošim, neasfaltiranim, cestama. Sve se kompliciralo i izgledalo je da će Ana svakoga trenutka roditi. Ipak vozilo je stiglo i krenuli su, ali Ana nije izdržala do bolnice. Rodila je u vozilu Hitne pomoći. Ipak, sve je prošlo u redu, dječačić je bio zdrav i živahan. Samo, kasnije su nastali problemi jer obitelj nije znala gdje, u čije matične knjige će maleni biti upisan, jer nije rođen ni doma ni u bolnici. Dobio je ime Željko.

Njemu se izgleda, najviše radovala njegova, pet godina starija sestra Jelena. Jedva je čekala da ga donesu doma.
Puno je sreće i dječijeg veselja bilo u obitelji Klarić, ali kada je Jelena imala šest godina, a Željko samo sedam mjeseci, njihova majka je nesretnim slučajem smrtno stradala. Od tada malenoj Jeleni i Željku ništa više nije bilo kao prije. Djeca su razdvojena. Jelena je ostala doma u Zagorju, a Željka je na skrb, na kratko vrijeme, uzeo njihov ujak Stjepan Klarić iz Zagreba koji je tada bio časnik u JNA.

Brat joj je nedostajao, raspitivala se o njemu, ali vrijeme je prolazilo a od nje su dosta toga tajili. Stariji su znali nešto, ali od nje su krili. Željko se nikada više nije pojavio u njihovoj kući. Čak i njegov lik je vremenom izbrisan iz njezina sjećanja. U njihovoj kući ostala je samo jedna njegova fotografija snimljena negdje u Zagrebu na kojoj je on tada imao dvije-tri godine. Stariji su joj rekli da je žena pored njega njegova pomajka, ali kako se zove i gdje su, to su strogo tajili.

Nije odustala

Vrijeme je činilo svoje, ali Jelena nije ni trenutka gubila nadu. Odrasla je, udala se, ima dva sina Ivana (36) i Tomislava (27), koji su, kada su prirasli, preuzeli potragu za ujakom Željkom. Ivan se prije 10 godina obratio tjedniku Arena koji je tada izlazio i imao je rubriku potraga i spajanja obitelji, pa je 20 srpnja 2006. godine objavljen članak o potrazi za Željkom. Na žalost nitko nije reagirao na taj tekst, pa Željko nije pronađen i potraga je ostala otvorena.

Ni novinar, ni Ivan, ni Tomislav nisu posustajali. Pojavili su se zajedno i u emisiji TV Z1 kod novinarke Mirne Kozine, ali i to nije urodilo plodom. Morali su dalje.

Vrijeme je lagano teklo, brisalo tragove, ali i širilo vidike i saznanja onima koji su tragali. Bilo je očito da je Željko usvojen u neku obitelj koju je morao poznavati Stjepan Klarić, i da je taj koji ga je usvojio vjerojatno časnik JNA ili nije časnik, ali se dobro poznavao sa Stjepanom. Jedno vrijeme se proširila priča da ga je usvojio neki časnik JNA podrijetlom iz Srbije i da je sada negdje u Srbiji. Oni koji su tragali za Željkom, bili su spremni ići i u Srbiju, ali prvo treba eliminirati sve takve časnike u Hrvatskoj.9c9de1f03c8320b8e394

Kako se stekao dojam da Stjepan dosta toga zna. Moralo se u prvome redu sa njime razgovarati. Pronađen je u Bregani kod Samobora. Vidjelo se da on dosta toga zna, ali ništa konkretno nije htio reći. Dogovoreno je da se još jednom vide i razgovaraju i to se i dogodilo. I opet teško je išlo. Stjepan je govorio da on zaista dosta toga zna, ali prošlo je puno vremena, zaborav je učinio svoje. I zaista je tako bilo razgovaralo se sa Stjepanom pedeset godina nakon što je Željko usvojen. Stjepanova zadnja verzija je bila da je Željka usvojio časnik koji je kasnije dobio prekomandu u Tuzlu, u Bosnu i Hercegovinu. Nije se moglo doći do informacije da je neki časnik dobio prekomandu u Tuzlu, ali na jedvite jade doznalo se za jednog časnika sa kojim je Stjepan bio dobar, a koji više nije bio u Zagrebu. Bio je to Emil Puharić, koji je pred umirovljenje, prekomandovan u Rijeku i nastanio se u Diračju. Ispalo je da je on pogotovo bio zanimljiv jer on i supruga Zdenka nisu imali svoje biološke, djece.

Istraživao je 10 godina

I krenuo je vaš reporter u Rijeku, u to Diračje, na broj 117. U vijugavoj ulici i nije bilo teško naći broj 117. Željko, za kojim je tragao 10 godina, sada već, nije bio daleko. Nakon što se doznalo za Emila Puharića, pretpostavljalo se da bi se Željko, isto, sada, mogao prezivati Puharić. Još u dvorištu, pred kućom, brzo je palo pitanje na koga je novinar čekao 10 godina.

– Da li ste možda vi Željko Puharić ?

– Jesam! odgovorio je Željko upitna pogleda.

Dalje je sve bilo lako.

– Vas traži vaša sestra i njezini sinovi, da li se hoćete vidjeti s njima?

Željkovo lice je poblijedilo, pa poplavilo. Nije niti znao da ima sestru. Zadrhtao je i pozvao: Hodite u kuću, sjednimo, moramo o tome u kući razgovarati.

Pozvao je i suprugu Tamaru. Drhtavim rukama uzeo je Arenu u svoje ruke, zagledao se u tekst i pokazao joj fotografiju na kojoj su bili on i njegova pomajka Zdenka.

– Imam i ja baš ovakvu sliku, kako ste došli do mene ? I nastavio ne čekajući odgovor.

– Ja sam se spremao da za par dana krenem u Zagorje i da se raspitujem o mojoj biološkoj obitelji. Doznao sam da sam usvojen. Ali. eto, dođoste vi. Neobjašnjivo kako to da se dogodi. I ispričao je ono što je znao, ono čega se sjećao.

Nisu mu mnogo pričali

Ne sjeća se Zagorja, ne sjeća se rodnoga sela. Ne sjeća se ni svoga ujaka Stjepana Klarića, o kojem mu je pomajka samo ponešto rekla. Sjeća se da je sa „roditeljima“, a to su za njega bili Emil i Zdenka stanovao u Zagrebu u Ulici grada Vukovara, te da su svi, kada je on bio prvi razred srednje škole, preselili u Rijeku. Bio je jako tužan što ostavlja društvo u Zagrebu, ali za nekih tjedan dana upoznao je djevojku Tamaru, zaljubio se u nju, i ono društvo u Zagrebu, brzo je zaboravio.

S Tamarom je i danas u braku. Da u toj „njegovoj“ obitelji ima nešto čudno, saznao je on još u Zagrebu, kada je imao 6 ili 7 godina. Došla im je, jednom, u posjet majka od Emila ili od Zdenke i upitala: Gdje vam je onaj faćok ?

On u tom trenutku nije bio u sobi, ali je to čuo. Mali Željko tada nije znao što je faćok, ali mu se činilo da to nešto nije dobro, da je to nešto pogrdno. Dugo je šutio i onda jednom upitao susjedu sa kata iznad njih što je to faćok. Susjeda mu je to objasnila i on je odmah, još tada posumnjao da on nije njihov sin, ali ih nije smio ništa pitati. Već od tada ga je to počelo proganjati. Duboko u duši, osjećao je da to nisu njegovi roditelji, ali nije znao što poduzeti. Ipak ponašao se prema njima kao da su njegovi roditelji i zvao ih je mama i tata.

Emil je umro 1995. godine. Tada mu je Zdenka rekla da mu oni nisu roditelji i dala mu jedan rodni list iz kojeg je vidljivo tko su mu roditelji i da je rođen u općini Zlatar u zaseoku Klarići. Rekla mu je da su ga uzeli radi toga jer mu je majka ubijena kad je imao samo sedam mjeseci. Zanimalo je Željka još mnogo toga, ali ona nije bila pričljiva, ni tada, ni kasnije. Nije mu čar rekla niti da ima sestru. Kada je saznao ovo, imao je 39 godina, i sve u svemu, bio je bar malo zadovoljan. Jer, drugačije i nije moglo biti, sam nije mogao ništa izmijeniti. Znao je gdje je rođen i tko su mu biološki roditelji, ali kako to danas, nakon toliko godina, izgleda, i koga od njih tamo ima pitanje je.

Tamara se umiješala u njegovu priču: “Znate, i da vi niste došli sada k nama, mi smo se spremali da dođemo u Zagorje. Tražili bi grob Željkove majke. Išli bi od groblja do groblja i u svakome groblju bi ostavili po jednu ružu. A eto, sada ne moramo tako hodati, sada znamo gdje je sahranjena. Hvala vam!”.

Pao je dogovor da Željko dođe u Martinšćinu, u sestrinu obitelj, na Duhove, što znači za tri dana.

Novinar je, za sada, obavio svoje pa je krenuo drugim poslom prema tunelu Učka. Kada je i to obavio i krenuo prema Zagrebu, negdje sa odmorišta oko Karlovca, nazvao je Ivana, tek toliko da porazgovaraju, ali Ivan mu je saopćio nešto iznenađujuće: “Moj ujak Željko je sada, prije sat vremena, krenuo ovamo, u Martinšćinu”!

– Pa kako, dogovor je bio da će doći za tri dana, na Tijelovo? – kao da se „pobunio“ novinar.

Eto, krenuo je sada, valjda nije mogao čekati!

Nije bilo druge, umjesto u Zagreb, krenuo je i novinar u Martinšćinu,

Kada je, još izdaleka, ugledao Zagorske brege, Željkovo srce zakucalo je drugačije, a on je, malo više, stisnuo gas. U Zlataru ga je dočekao Tomislav, pa onda vijugavom cestom prema Martinšćini.

Kad je novinar tamo stigao, Željko je sa suprugom i sinovima Darijom i Davidom, već nasmiješen i zadovoljan, sjedio u dnevnom boravku svoje sestre Jelene. Bilo mu je neugodno što nije održao riječ i nije čekao Tijelovo, već je isti dan krenuo u Zagorje. Sliježući ramenima, opravdavao se: “Kad ste vi izašli iz kuće, ja nisam znao što ću sa sobom, uzeo sam ženu i sinove i krenuo doma, u Zagorje”.

Veselja u kući nije manjkalo. Brat i sestra sjedili su jedno do drugoga i razgledali fotografije. Čvrsto ga je grlila kao da ga više nikada ne želi ispustiti. Nekada davno su joj maloga bracu oteli i odveli negdje, da dugo, dugo nije znala gdje je. Sada ga ne da nikome.

Kasnije je Željko pričao: “Nisam plakao kada sam došao sestri, iako sam mislio da ću plakati. Valjda sam bio
šoku. Rasplakao sam se tek 24 sata kasnije, kada sam se vratio u Rijeku. Tek petu noć, nakon susreta, normalno sam spavao”.

 




(Visited 32 times, 1 visits today)
Potraga duga cijeli život: Brat i sestra našli se nakon 59 godina Reviewed by on . SRETAN ZAVRŠETAK: Životni vihor razdvojio je Jelenu i Željka Puharića dok su bili djeca. Prošlo je mnogo godina prije nego ih je spojila sudbina i novinarska up SRETAN ZAVRŠETAK: Životni vihor razdvojio je Jelenu i Željka Puharića dok su bili djeca. Prošlo je mnogo godina prije nego ih je spojila sudbina i novinarska up Rating: 0
scroll to top